Štenci

Kao mladunci rijetko koje druge životinjske vrste, pasja se mladunčad ubrzo nakon rođenja počinje razlikovati veličinom, bojom dlake, građom tijela (ovisno o nasljednim svojstvima svojih roditelja), pa ipak, potrebe koje im moramo zadovoljiti tijekom prvih, iznimno važnih mjeseci života svima su zajedničke.
Nakon drugog tjedna života štencima se razvijaju osjeti vida, sluha, okusa i njuha te počinju izražajnije doživljavati svijet kojim su okruženi. Ubrzo će štenci prohodati, početi se igrati, istraživati i komunicirati. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana štencima treba omogućiti kratkotrajnu stimulaciju različitim podražajima te stalni kontakt s majkom, koja će ih poučiti prvim koracima u vještini komuniciranja. Sve što štenci sada (ne)dožive ostavit će neizbrisiv trag u njihovu mentalnom razvoju, a samim time i u njihovu ponašanju tijekom cijelog života.

Odvajanje šteneta od majke, braće i sestara treba izvesti na što je moguće manje traumatičan način. Pritom je iznimno važno kada ćemo to učiniti, odnosno koliko će štene u tom trenutku biti staro. Većina uzgajivača daje štene u novi dom tijekom štenetova osmog tjedna života zaboravljajući pritom činjenicu kako tada u mentalnom razvoju šteneta nastupa period straha (fear period), tijekom kojeg svako neugodno iskustvo može izazvati traumu i ostaviti trajne posljedice na ponašanje. Stoga ako uzgajivač pruža sve potrebno štencima, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi se štene odvojilo od legla prije navršenih deset tjedana života.

Prije nego što štene stigne njegov je novi dom potrebno učiniti sigurnim. Sve što na bilo koji način može biti opasno za štene potrebno je privremeno ukloniti ili učiniti nedostupnim. Dolaskom u novi dom štene će htjeti istraživati prostor u kojem se nalazi i to mu svakako moramo omogućiti. Štenci koji će u tome biti sputavani stalnim zabranama, povicima „Ne!” i sličnim vrlo će se teško opustiti i steći osjećaj sigurnosti.

Ne smijemo zaboraviti da su psi društvene životinje pa su im odvojenost od obitelji i samoća potpuno neprirodne. Tijekom prvih nekoliko tjedana života u novom domu štene ne smije ostajati samo, stoga mu pokušajte omogućiti da je netko od članova obitelji uvijek uz njega. Kasnije, kada se štene privikne na novi dom, potrebno ga je postupno privikavati na samoću. U početku to podrazumijeva odlazak u drugu prostoriju na svega nekoliko trenutaka (dvije-tri sekunde), a potom postupno na sve dulji i dulji period. Kada štene dođe u našu obitelj, želimo što aktivnije provoditi zajedničke trenutke.

 Potičemo ga na igre koje se temelje na lovljenju loptice i potezanju užeta, odlazimo u duge šetnje, vodimo ga na obližnju livadu kako bi se igralo s drugim psima… No pritom zaboravljamo da je naše štene na ovom svijetu tek tri ili četiri mjeseca te da nije fizički spremno, a ni mentalno dovoljno zrelo za takve napore. Ne zaboravite da psi imaju razvijenija osjetila od ljudi te da su tijekom šetnje izloženi daleko većoj količini podražaja kojih mi nismo ni svjesni. Prema tome, aktivnosti trebaju biti primjerene štenećim fizičkim i mentalnim mogućnostima i usklađene s njegovom dobi. Na primjer, štene staro tri mjeseca možemo početi izvoditi u kratke šetnje (ne dulje od 15 minuta) u što mirniju okolinu. Umjesto igara koje potiču uzbuđenje (poput bacanja loptice i igara navlačenja) sa štenetom možemo igrati igre traženja. No najvažnije je od svega štenetu omogućiti dovoljno vremena za nesmetan odmor.

Unutar zajednice u prirodi odrasle životinje uče mladunčad svim vještinama nužnima za preživljavanje pripremajući ih tako za ono što ih čeka u odrasloj dobi. Ovaj proces u prirodi funkcionira besprijekorno pa nam stoga treba poslužiti kao primjer koji određuje našu uloga u štenetovu životu, kao i način na koji se trebamo odnositi prema njemu.

Za razliku od životinja koje žive u divljini, psi ne moraju učiti i razvijati vještine poput lova, no trebaju naučiti mnogo toga potrebnog za život u ulozi kućnog ljubimca, a mi im tijekom odrastanja moramo pomoći u tome. Umjesto kontrole, discipline i zabrana, koje će štene učiniti nesigurnim i povučenim, potrebno mu je omogućiti da upozna svijet koji ga okružuje, da stekne sigurnost i samopouzdanje te da razvije komunikacijske vještine.

Kratkotrajni odlasci na mjesta gdje će štene moći nesmetano istraživati koristeći se svim svojim osjetilima pomoći će mu da upozna okolinu i stekne sigurnost. Pritom moramo biti odgovorni i zaštititi ga od bilo kakva negativna iskustva. Situacije u kojima je štene uplašeno ili se ne osjeća ugodno vrlo će lako dovesti do toga da će ih u budućnosti željeti izbjeći, a ako ne bude imao izbora, počet će se braniti. Nerijetko se psi s takvim iskustvima u ranoj dobi kasnije smatraju problematičnim ili agresivnim psima.

I socijalizacija je vrlo važna stvar za život šteneta. Druženje s drugim psima, kako onima njegove dobi tako i odraslima, omogućit će štenetu da nauči kako se ponašati u društvu drugih pasa te da razvije komunikacijske vještine. Psi s razvijenim komunikacijskim vještinama znaju kako izbjeći sukobe te gotovo nikad ne dolaze u konfliktne situacije s drugim psima. Tijekom socijalizacije šteneta svakako moramo izbjegavati da ono dođe u kontakt sa psima nasrtljiva ili agresivna ponašanja.

Tek kad se štene prilagodi na novu obitelj i novi dom, možemo ga početi poučavati i ponašanjima poput hodanja na povocu ili dolaženja na poziv. Pritom moramo biti svjesni toga da štene ima iznimno kratku mogućnost koncentracije (desetak sekundi ili malo više) te da se vrlo brzo umori. Zato sve što radimo sa štenetom mora biti u vrlo kratkim vremenskim intervalima. Također treba istaknuti da u odgoju šteneta nema mjesta grubostima poput hvatanja za vrat i protresanja, okretanja na leđa (tzv. alfa-roll), kao ni drugim vrstama kažnjavanja, korigiranja i sličnog. Takvi će postupci prestrašiti štene, narušiti odnos i povjerenje između šteneta i vlasnika, odnosno između obitelji, a vrlo će lako dovesti i do ozbiljnijih problema u ponašanju. Odlazak u „školu za pse” može biti vrlo dobra i korisna odluka ako je program rada škole prilagođen potrebama i mogućnostima šteneta te ako se tijekom rada upotrebljavaju isključivo pozitivne tehnike.

I naposljetku ne zaboravite da vaše štene u ovom najosjetljivijem periodu odrastanja prije svega treba brigu i zaštitu te mogućnost da postupno stječe iskustva važna za život, a na vama je da mu sve to pružite. Nakon petog mjeseca života štene postaje mladi pas i ulazi u doba puberteta, koje je prepuno novih izazova kako za njega samog tako i za njegovu obitelj.

Oprema za pse

Svi psi trebaju određenu obveznu opremu: postelju, zdjelicu za hranu i vodu, ogrlicu, pločicu s imenom i povodnik. Pri kupnji tih predmeta, nemojte se povoditi isključivo cijenom ili stilom. Razmišljajte iz perspektive psa i vas samih: što če biti udobno, praktično i trajno.

Posude za hranu i vodu
Izaberite robusne i stabilne posude za hranu, one koje se, dok pas jede, neće seliti po kuhinjskome podu. Izvrsne su teške keramičke ili metalne posude s gumiranim dnom protiv klizanja. Ako psa hranite hranom iz konzerve, koristite poseban otvarač, koji treba često prati. Otvorene konzerve hrane pokrijte plastičnim zatvaračem i u hladnjaku ih pohranite najduže tri dana. Psi jedu i piju halapljivo: upijajući, perivi podmetač ispod posuda pomaže u zadržavanju nečistoće.

Ovratnici i povodnici
Od prvoga dana vaš bi pas trebao nositi ovratnik s identifikacijskom pločicom. Kada prvi puta štenetu stavite ovratnik, može početi češati vrat i izgledati da mu je nelagodno, ali priviknut će se na njega već za nekoliko dana. Pazite na odgovarajuću veličinu, uvijek biste između vrata i ovratnika trebali moći provući dva prsta. Različiti ovratnici prilagođeni su različitim psima. Pleteni najlonski s jednostavnom kopčom ugodni su i jeftini. Široki, plosnati kožni ovratnici izvrsni su za pasmine s dugini vratom, poput vipeta, dok su valjkasti prikladn za pasmine s bogatim krznom.
"Polugutilice", sigurna su alternativa "gutilicama", napravljene su za obuzdavanje psa, bez izazivanja neugode, a odlični su za velike, živahne pse.
Povodnici bi trebali biti dovoljno debeli da cijelom dužinom mogu podnijeti snagu vašeg ljubimca. Psi dok hodaju često žvaču povodnike, stoga je većina napravljena od čvrste kože ili najlona. Produživi povodnici, koji se mogu produžiti do deset metara, pružaju vašem psu više slobode, a manje hodanja uz nogu vlasnika.

Sigurnosna vrata za bebe
U kući, vrata za bebe mogu živahnim ili nepredvidivim psima ograničiti pristup onim dijelovima kuće gdje ih nećete moći vidjeti.

Oprsnice
Neki psi nisu dobra oblika za nošenje ovratnika, umjesto kojeg trebaju oprsnice. Buldozi i pugovi imaju vrat širine glave, stoga im ovratnik može spasti. Male pasmine poput jorkširskih terijera imaju osjetljiv dušnik; oni mogu imati ovratnik s identifikacijskom pločicom, ali bi povodnik prilikom šetnje trebalo pričvrstiti za oprsnicu.

Pseća odjeća
Mali psi i osjetljive pasmine s oskudnim krznom mogu zimi, po kiši i hladnoći zatrebati i dodatnu zaštitu. Dobro skrojeni kaputići izvana su nepropusni za vodu, a iznutra mekani. U toplim, sunčanim područjima koristan detalj za pse rjeđe dlake je krema za sunce. Poput naše, koza psa može se upaliti pri pretjeranu izlaganju suncu. Upitajte svoga veterinara o proizvodima sa zaštitnim faktorom koji su prikladni za pse. U starijoj dobi neki psi mogu zatrebati topao zimski kaput.

Mjesto za spavanje
Krevet psa trebao bi biti higijenski, jednostavan za čišćenje, zaštićen i udoban. Oblikovane plastične košare za pse jednostavno se čiste i čvršće su od pletenih modela. U košari bi se trebao nalaziti odgovarajući madrac. Plastika otporna na žvakanje nije toliko privlačna, ali je trajnija od pletenih košara.
Pravokutne, okrugle ili ovalne "vreće , ispunjene laganom stiropornom pjenom, savršen su krevet. Obično imaju patentni zatvarač, s presvla­kom koja se može skinuti i oprati. Ako je cijeli ležaj natopljen urinom i drugim tekućinama, može se prati u mašini za rublje i osušiti na konopu. 
Vreće pomažu psu u zadržavanju njegove tjelesne topline, pa su izvrsni za male pasmine.

Označavanje pasa
Većinom se za označavanje koriste gravirane pločice s imenom psa i telefonskim brojem vlasnika. Metalne kapsule mogu sadržavati više detalja, poput alternativnog telefonskog broja, ali je najuspješniji oblik označavanja mikročip - malena elektronička kapsula koja se injicira pod kožu psa u području vrata. Odonuda emitira signal koji vidimo pomoću ručnog čitača. Mikročip je postao prihvaćen oblik označavanja pasa u međunarodnom prometu.

Zlatni retriver

Zlatni retriver spada u grupu srednje velikih pasa (do 61 cm, 34 kg). Tijelo je harmonično građeno pri čemu je dužina tijela od prsiju do korijena repa u odnosu prema visini u plećima oko 10:8. Muskulatura mu je snažna i ima dobro razvijene kosti što se odražava u snažnim pokretima. Rebra i prsni koš su duboki i ispupčeni, a trbuh vidno uvučen. Leđa su mu ravna i u području bokova kratka.

Dlaka zlatnog retrivera može biti glatka ili valovita ali ne kovrčava, zlatne ili boje svijetle bijele kave duža na unutrašnjoj strani prednjih nogu, dolnjem dijelu repa kao i na području grudi i trbuha. Krzno ima gust zaštitni podrast. Lični dio glave izražajno je oblikovan i ima izražen stop. Uši odnosno uške su srednje velike i smještene u visini očiju, a spuštaju se do oko kuta ustiju. Očni kapci, iris, usne i vršni dio nosa su uvijek dobro pigmentirani, a zimi je kod velikog broja pasa nos nešto bljeđi. Zlatni retriver ima snažno razvijenu, potpunu čeljust oblika škara, što znači da kod zatvorenih čeljusti red gornjih zubi prelazi s vanjske strane preko donjih.

Ova pasmina danas je poznata prije svega po svom uravnoteženom karakteru, dobrom podnošenju stranih ljudi kao i naročito djece. Sve retrivere odlikuje urođeno svojstvo izražene fiksiranosti na ljude tako da se uz pravilan trening može odgojiti do tako dobre poslušnosti koju mnoge druge pasmine gotovo da ne mogu doseći. Njegova takozvana "želja ugoditi" može kod promatrača izazvati utisak da vlasniku čita želje iz očiju.

Lakoća kojom ga se može voditi povezana s velikom inteligencijom i sposobnošću prilagođavanja doveli su do toga, da je zlatni retriver, uz svoju prvobitnu namjenu za lov, danas natprosječno često postao vodič slijepih i invalidnih osoba, tragač za drogom i eksplozivima kao i - ipak najviše, obiteljski pas. U slučaju kada je obiteljski pas, vrlo je važno da životinja dobije neku obavezu, zadatak koji će ga, u idealnom slučaju, zaposliti i tjelesno i intelektualno. Primjereni su športovi za pse koji su povezani s radom nosa i aportiranjem.

Ako se zadovolji njegova potreba za aktivnošću, zlatni retriver će biti neproblematični kućni pas. Potpuno je neprimjeren za trajno držanje u tijesnom prostoru. Potreban mu je neposredni kontakt s ljudima, i nije primjeren kao pas čuvar i slično. Gotovo da nije moguće naći pasminu (čak niti patuljastim pasminama) koja bi za ove zadatke bila manje primjerena od zlatnog retrivera. Jako odgovaraju kao kućni psi jer su povjerljivi, privrženi i vole djecu.

Dresura pasa

Dresura mladih pasa često počima prerano, što je u svakom slučaju greška. Svakako ne bi smijeli počet sa dresurom ako je pas premlad i nedovoljno psihički sazrio. Dresura njemačkog, belgijskog, francuskog i škotskog ovčara, šnaucera, dobermana i pudla možemo početi sa 12 – 14 mjeseci.
Erdel terijera, welškog i ruskog terijera, foksterijera, setera i boxera od Rotwailera školujemo nakon 18 mjeseci.

Dresura starih pasa može biti problem zbog već formiranih navika (uvjetnih refleksa), te prvo treba ići na «zaboravljanje» naučenog, a tek onda ponovno stjecanje novog znanja, što je težak i dugotrajan posao.
Na početku dresure obavezno sve radnje provoditi na povodniku, bez upotrebe sile. Strpljivo mu moramo pokazati što ustvari želimo s istovremenim fizičkim utjecajem.
Dugotrajnim ponavljanjem vježbe pas povezuje sve podražaje i žuri se izvršiti određenu radnju – vježbu da bih odmah dobio pohvalu i nagradu koja slijedi. Na ispravan rad ga usmjeravamo pomoću zadovoljenja njegovih nagona (lov, hrana , pohvala).

Tijekom šetnje psa više puta pozovemo k sebi, pohvalimo ga i nagradimo ili nakratko napravimo neku vježbu i pustimo ga da se igra kao nagradu. Ne smijemo ga zvati k sebi samo onda kad ga želimo vezati i voditi kući, jer će taj čin pas doživjeti kao nelagodu i s vremenom neće htjeti doći.
Preporučljivo je da vježbamo svaki dan ili najmanje tri puta tjedno. Pas se hrani nakon vježbanja. Intenzivno vježbamo 10 – 15 minuta, a nakon toga slijedi 5 – 10 minuta odmora. To posebno vrijedi za mladog psa koji se brzo psihički i fizički umori, jer još nije stekao radnu kondiciju. Osim toga nije dobro raditi samo jednu vježbu duže od 10 minuta, a samu vježbu ne ponavljamo više od 3 – 5 puta za redom, jer će se pas zasititi i past će mu interes za rad.
Pohvala u krivo vrijeme smest će psa, a izrečena u pravo vrijeme dat će mu sigurnost.

Pohvala bi trebala uslijediti neposredno nakon radnje koju želimo pohvaliti. Što je dulji prekid, to će pohvala nepravilnije djelovati i možda će je pas povezati s nekom radnjom.Primjer: pas donese novine a zatim skače na nas. Mi mislimo da ga hvalimo za novine a on smatra da je pohvaljen za naskakivanje. Da bi pohvala učvrstila željeno ponašanje, trebala bi biti u uskoj vezi sa tim ponašanjem.Ponavljati znači uvijek postupati na isti način da bi se pas mogao naviknuti na oblik i način rada koji treba naučiti. Privikavanjem na tok vježbe raste sigurnost psa i povećaju se njegove šanse da nas razumije.

Pojedina vježbe treba da su kratke i neka se ne ponavljaju istog dana. Najbolje je prestati kad ih pas naročito dobro izvršava ili ako se iznenada pojavio mali uspjeh. U dane kad ništa ne uspijeva najbolje je odmah prekinuti vježbu ili priječi na rad koji psa naročito veseli. Daleko je bolje češće i manje vježbati nego rijetko vježbati i tada previše opteretiti izdržljivost psa. To naročito vrijedi za mlade pse.
Povodnik je samo pomoćno sredstvo i trebamo naučiti da ga pravilno upotrebljavamo. Glavno je pravilo : prisilu povodnikom treba rijetko primjenjivati. U biti ćemo se prema psu na povodniku tako ponašati kao da nije vezan. Prema tome, povodnik neće biti napet , već će labavo visjeti. Tada se pas neće moći vješati o povodnik ili mu se odupirati, već će slobodno hodati i održavati vlastitu ravnotežu.
Ostavljanje je osnovna vježba koja je potrebna u svakodnevnoj praksi vlasnika psa. Ako smo je s mladim psom već pripremili neće bit poteškoća. S vremenom se vježba tako proširi, da pas ostane svugdje ležati dok se njegov vlasnik ne vrati.
Ostavljanje se vježba u sjedenju i ležanju. Naročito je važno da psa nikada ne pozovemo iz tog položaja već da vlasnik dođe po njega.
Ako je pas dobro pripremljen, može se ova vježba bez daljnjeg uvrstiti u vježbu ''hodanje, okretanje''. Ako pas nije pripremljen treba posebno vježbati sjedenje. Preporučuje se nadalje vježbati sjedenje iz pokreta. Za tu je vježbu preduvjet da je pas naviknut na ovratnik i povodnik.

Dok vježbamo '' hodanje, okretanje '' i dok hodamo ravno, lijevom ćemo rukom primiti povodnik tik uz ovratnik i uz '' sjedi ''povući psa prema gore. Time ćemo mu podići glavu. Nakon zvučnog znaka, učinit ćemo još dva, tri sve polaganija koraka i tada stati, a da ne popustimo zategnuti povodnik. Ako pas sada ne bi sjeo, preuzet ćemo povodnik desnom rukom ne popuštajući zategnutost. Dvama prstima lijeve ruke pritisnut ćemo psa o sapi a pas će tada sjesti. Čim stražnji dio psa dodirne pod, otvorit ćemo desnu ruku kako bi popustila napetost povodnika. Istovremeno ćemo reći ''dobar, sjedi''. Ako bi se pas opet podigao, ponovno ćemo desnom rukom prihvatiti povodnik i postupiti kao gore. Nakon stanke nastavljamo kretanje.

Vježbe za pse

Svima je poznato da redovito vježbanje pomaže održavanju kondicije i općeg stanja psa. Naše svakodnevne šetnje možemo učiniti i mnogo zanimljivijima osmišljavajući vježbe za pse.

Tunel - Napravite tunel ili labirint od nekih starih kartonskih kutija ili stolica i potaknite Vašeg kućnog ljubimca da isto istraži i naavno prođe kroz napravljeni tunel ili labirint.

Osmislite i nove vježbe uklhučite i svoju kreativnost kao sakrivanje omiljene poslastice unutar stare rukavica ili u smotanom ručniku učinite to zabavnim za psa.

Vježbe za mozak - okrenite zdijelu i sakrijte poslasticu za psa ispod nje. Pas mora koristiti svoju kreativnost i okrenuti zdjelu da bi dobio sve poslastice. Učinte vježbe uzbudljivima za psa da je igra oduševljenej i za Vas i za psa.

Nemojte zaboraviti nagradu nakon uspješno provedene vježbe

Njemački ovčar

Njemački ovčar može imati tri tipa dlake: kratka, oštra i ravna dlaka; duga, oštra i ravna ili duga valovita dlaka. Duga valovita dlaka nije poželjna. Plašt može bili crne, željezno-sive i pepeljaste boje. Mogu biti jednobojni ili s pravilnim smeđim ili žuto-smeđim oznakama. Crni plašt je uobičajen.

Njega plašta iziskuje relativno malo pažnje. Tijekom linjanja posebnom četkom odstranite odumrle i otpale dlake.

Ovaj pas je vrlo inteligentan, dobar i poslušan učenik, društven i vrlo ljubazan. Izuzetno je temperamentan, oprezan, pouzdan, hrabar, neovisan, nepodmitljiv, samopouzdan i bezuvjetno vjeran svome vodiču i obitelji.

Ovi psi se u cijelom svijetu koriste za vođenje, pronalaženje zatrpanih u lavinama, kao psi tragači, čuvari, obrambeni i policijski psi. Za neke od tih namjena koriste se gotovo isključivo njemački ovčari.

Na natjecanjima u poslušnosti daleko su iznad ostalih pasmina. Stoga je nepotrebno objašnjavati koje sve mogućnosti pruža ova pasmina. On je željan učenja, inteligentan i brzo shvaća bit stvari. U radu s njim koristite uglavnom govor. Velika većina tih pasa obožava svog vođu, ali nema pretjeranu potrebu za njegovim dodirom. Ne savjetujemo vam nabavku njemačkog ovčara, ukoliko stvarno nemate dovoljno vremena da se njime i bavite.

U zemlji svoga porijekla njemački se ovčar još uvijek većinom koristi kao gonič stada.

Njemački se ovčari dobro slažu s drugim psima, drugim životinjama i djecom pod uvjetom da su ispravno socijalizirani. Nepozvanim posjetiteljima neće dozvoliti pristup.

Ljudi koji imaju njemačkog ovčara zaborave često na činjenicu da je to radni pas, koji želi raditi za svoga gazdu. Za ovog psa nije dovoljno samo druženje u kući, njega treba zaposliti. Priključite se klubu njemačkih ovčara ili nekoj drugoj organizaciji, gdje ćetle oboje moči sudjelovati u raznim treninzima poslušnosti, obrane, okretnosti ili traganja. Sve aktivnosti su dozvoljene kako bi vaš pas ostao fizički i psihički zdrav. Kao i za sve velike pse, pa i za njemačkog ovčara, vrlo je važno da mladi pas za vrijeme odrastanja dobije dovoljno hranjivih tvari za ispravan razvoj kostiju, tetiva i mišića.
Ako se mladog psa previše fizički optereti ili ako ne dobije kvalitetnu hranu, mogu nastati neizlječive povrede. Njemački ovčar može dobro živjeti vani u psećoj kućici ako mu se pruži dovoljna pažnja i dovoljno aktivnosti.

Upaljene šapice kod pasa

Upalne promjene na šapicama nazivaju se pododermatitis. Ovaj problem se češće javlja u proljeće nego u ostala godišnja doba. Najčešće su zahvaćene prednje šapice, a posebno su skloni buldozi, bokseri i mopsevi te oni psi koji inače pate od alergija.
Bolesna koža je otečena, crvena, ponekad je natečena cijela šapa.
Bolestan pas stalno liže šapicu, što dovodi do daljnje iritacije kože i otpadanja dlake. Ovisno o stupnju upale i popratne boli javlja se šepanje. Interdigitalne ciste, koje izgledaju kao gnojni mjehuri među prstima, nastaju kao posljedica upalnog procesa i na dodir su tvrde, obično su okrugle, crvene i bez dlake. Mogu biti prisutne na samo jednom mjestu (obično je tada uzrok strano tijelo koje uđe u šapicu) ili u svim interdigitalnim prostorima na sve četiri šape.
Uzroci ovog problema su različiti iako promjene, bez obzira na uzrok izgledaju jednako. Šape su izložene mnogim štetnim utjecajima okoline i to prednje šapice više nego stražnje. Među prstima se mogu nakupiti zrnca pijeska, grumeni zemlje, kamenje, sve to dobro slijepljeno s dlakom. Upala može nastati po ljeti nakon hodanja po vrućem kamenju na plaži, od kontakta sa različitim tvarima koje su iritantne za kožu (kemijska sredstva, cement u prahu).
Inhalacijski antigeni (atopija) također mogu izazvati interdigitalni dermatitis.
Prvi korak u liječenju je isključivanje nekih oboljenja koja mogu dovesti do pojave ovakvih kožnih promjena. U našem podneblju često nastaju zbog nesretnih travki-strelica (lastavica, kako ih tko zove), no to je obično u proljetnim i ljetnim mjesecima.
Osim trave, bilo koje drugo strano tijelo (iverak, urastanje dlaka) koje se zapikne među prstiće uzrokovati će nastanak apcesa.
Osim stranog tijela, uzrok može biti gljivična infekcija (rijetko, ali i na to treba posumnjati posebno ako antibiotska terapija nema efekta) zatim demodikoza (pododermatitis se može javiti nakon preboljele generalizirane demodikoze) sekundarna infekcija bakterijama zbog atopije. Bakterijska infekcija ovih cisti je uvijek sekundarna.
Osim navedenog mogući su i psihogeni dermatitisi - psi koji konstantno ližu šape bez nekog pravog uzroka (dosada, temperamentni psi - ovo često viđamo kod pudli, terijera, njemačkih ovčara).
Među prstima može nastati i prava dermoidna cista - kožna invaginacija u kojoj nađemo dlake i gnoj. Ponekad uzrok leži u nekoj sistemskoj bolesti kao primjerice kod oboljenja štitnjače.